A kad zbrojim greske, ostane mi zivot

PREZIVJELA SAM.

Stajala sam tako za sankom, i ispijala neko bezalkoholno pice.. razmisljajuci kako sam se iz "mrtvih" podigla.

Sve te silne slike na drustvenim mrezama i taj moj zivot na istim.. komentarisu kao da sam princeza, i neko ko nema ni brige ni pameti..

Da samo znate koliko se iza nekih slika krije mantanja, povracanja, koliko tuge, koliko nekada i pocetka depresije. Nista nisam dala da vidite i nikada u zivotu niko nece  vidjeti koliko me nesto boli (da li psihicki ili fizicki), nikada. 

Spoznaja da velika ljubav ljudi oko mene rusi sve predrasude moje, sve tuge i sve nedace .. nosi me do nevjerovatnog uzdignuca.

...

Lezala sam na stolu, kojeg se i ne sjecam.. sjecam se samo svog budjenja i svjetla kojeg sam prvog ugledala, nakon sto sam otvorila oci. Shvatila sam - PREZIVJELA SAM. Obukla sam se i krenula sam kuci. Dugo me je do kuce pratio osjecaj izgubljenog dijela mene, mozda i izgubljene buducnosti i ko zna cega sve ne.. Ali nisam se plasila u svoj toj zbunjenosti.. vec sam osjecala snaznu vjeru, snaznu zastitu od Nekoga ko me je gledao sa tih Plavicastih visina.. Neko ko me cuva i kad sam najbolja i najgora...

OSTAVIO ME JE ZIVU. 

DAO MI JE PONOVO ZIVOT I ODLUCIO JE DA SAM SVIJETU POTREBNA I DA TEK TREBA DA OTKRIJEM U CEMU SAM POTREBNA.

Nisam pisala dugo, mjesecima... Mislim da je nacin mog pisanja pretvoren u nesto sasvim drugo, nesto sto se ne razumije.. ili se zapravo nikada u mom zivotu, u hodniku mojih prica nikada nista razumjelo nije.. To je valjda i bit pisanja.. Da svako shvati onako kako zeli.. i da izvuce iz svake price ono sto zeli. A sta ja zelim? Zelim da zabiljezim jednu malu mrvicu svojih osjecanja kroz razne zivotne periode.. da vidite da niste sami ni u svojoj tuzi, ni u svojoj sreci.

Da ja sam ta i svetica i gresnica...

Da, ja sam ta koja porekne ono sto kaze, samo iz ljubavi! Ali nikada ne izda do kraja.. do dna do kojeg bih trebala izdati.

Da.. da ja sam ta koja se uporno bori istjerati pravdu i iznijeti istinu o sebi kada me javno prozivaju oni cije ruke, ni rijeci, ni srca cista nisu.

Da, ja sam ipak ta koja ce da oprosti.. jer koliko god da mi ruke ciste nisu, nekada i rijeci, srce mi je cisto i vise nego sto i sama mislim i osjecam.

Srce mi je oprano onog dana kada je On odlucio da cu ostati ziva i sve podnijeti..

Podnijeti tako lahko na nogama sve sto je doslo i sve sto je proslo.

Da, zaista smo na ovom svijetu da bi prezivjeli ogoljenu muku i istinu, samo da bi spoznali sebe i shvatili koliko smo jaki.

Cesto to skontamo.. tek kada nakon duzeg vremenskog perioda sjednemo negdje, sami u svom svijetu, razmisljajuci sta smo sve prosli i na sta smo dosli.

Sve moje greske.. izbrisah.. kako? Lahko! 

Rekoh sebi da ih nisam uradila, ubijedih sebe..

i Cuda gle.. nema ih vise... 

A kada pozelim da saznam ponnovo, iznova ko sam.. gdje idem i odakle dolazim.. opet zbrojim greske i shvatim da su zapravo one oni najglavniji putokazi na mapi zivota.

Greske su tu da nas nauce.

Greske su tu da nas nasmiju.

Rasplacu.

Nekada da nas i zagrle.. Jer mnoge greske su tako nevine, tako bijele, prozracne i ciste.. da kada ih napunimo u carstvo svojih snaznih dlanova, slobodno se mozemo umiti s njima i krociti cisti u novi dan..

Kako je to moguce.. da su greske ciste?

Zato sto su neke u datom periodu bile najbolje i najljepse odluke u nasem zivotu.. i zbog njih smo mi tu sada.. takvi kakvi jesmo.

A kakvi smo.. kakva sam to ja sad?

CISTA PRED SOBOM.

CISTA PRED VAMA.

CISTA U TUDJEM ZIVOTU (CAK).

CISTA ZA SVE STO DOLAZI I ZA SVE STO NIKADA DOCI NECE.

ZATO.. VECERAS..

zagrlih

jako

najjace

svoje greske

Poljubih ih u celo iz postovanja prema svemu sto sam bila i sto cu postati.. poljubih ih jer znam sta su napravile od mene...

i rekoh sebi jos jednom...

PREZIVJELA SAM.